[ALBUM] Miyuki Nakajima - Minna Itte Shimatta

みんな去ってしまった (Minna Itte Shimatta; Svi su otišli) je 2. album Miyuki Nakajime, izdan 25.10.1976.

Čim sam čula sam otvarač ovog albuma znala sam da nisam pogriješila što sam dala šansu ovoj legendarnoj japanskoj folk pjevačici/spisateljici/glazbenici. Prva stvar koja me iskreno iznenadila su bili njeni vokali koji su dublji, posebni i izvanredni. Nakajima ima glas dosta drukčiji od većine japanskih pjevačica koje sam čula što se tiče 70-ih i 80-ih, te sam odmah skočila sa sjedala kada sam ih čula, misleći u sebi "to je to!". Zašto sam prvo krenula sa njenim 2. albumom, a ne prvim? Pa, jednostavno, jer joj je diskografija toliko velika izabrala sam album koji mi je imao najzanimljiviji naziv i, dobro, cover (priznajem da sam oduvijek "nasjedala" na lijepe covere pa nije ni čudno da po tome biram nekada). Naziv poput "Svi su otišli" mi je odmah upao u oko, pa sam tako i odlučila.

Moj entuzijazam je samo rastao dok sam slušala otvarač albuma - a to je pjesma zvana 雨が空を捨てる日は (Ame ga Sora wo Suteru Hi wa; Dan kada kiša napušta nebo). Počinje sa predivnom nostalgičnom melodijom akustične gitare i violine, te nas uvodi u djelo koje se sastoji od polaganog dijela te malo jačeg refrena koji se samo ponove par puta te je već kraj pjesme. Nije uopće dugačka, i nekako zbog toga svega ostavi slušača da želi više. Zvuči dosta ozbiljno i više je na tužnijoj strani te sa svojim poetičnim i ne direktnim riječima mislim da je poslužila kao najbolji izbor da nas uvede u album.



Tempo mrvicu ubrzava sa 彼女の生き方 (Kanojo no Ikikata; Njezin način života), koja me prva uhvatila u svojim riječima jer su veoma drukčije te je nevjerojatno kako sam samo uživala slušajući riječi ove pjesme i kakve su mi se sve slike pojavljivale. Kao ulazak u potpuno novi svijet. Naime, riječi nisu nikada direktne, i ponekada su toliko poetične da je, ja mislim, ne moguće izvući samo jednu interpretaciju -- što je izgleda i poseban talent Nakajime, uz to što zna stvoriti odličnu glazbu. Da se vratim na pjesmu, jedna je od mojih najdražih na albumu skoro pa najviše zbog riječi i koliko se mogu povezati sa njima. Ali i sama melodija, glazba i tempo cijelog djela su neodoljivi.

トラックに乗せて (TORAKKU ni Nosete; Vozi me u kamionu) je prva pjesma koja je dosta drukčija u zvuku od prethodnih. Ovo je dosta više upbeat skladba sa istančanim udaraljkama i električnom gitarom. Cijela pjesma je dosta repetitivna ali to nimalo ne smeta jer u takvom stilu jedino i može funkcionirati. Po riječima i atmosferi daje onaj osjećaj kada želite da vas netko samo odvede negdje a da ne znate ni gdje, i da vam ništa nije ni bitno više. Riječi su veoma zanimljive i malo ih je smiješno točno prevesti ("starče, vozi me u kamionu" zvuči dosta smiješno i upitno ali na japanskom dobro funkcionira). Zapravo, samo slušati riječi same po sebi je vjerojatno nešto najzanimljivije dok ju čujete prvi put. U svakom slučaju, još jedna odlična, i drukčija pjesma na albumu.

Čim je sljedeća pjesma počela, pomislila sam da je ovo još jedna balada. Kako i ne bih sa tim polaganom, ozbiljnom i čak tužnom melodijom gitare na početku? No odjednom uleti električna gitara, te totalno veseli, brzi tempo i bezbrižni vokali Nakajime. Ime joj je 流浪の詩 (Rurou no Uta; Pjesma lutanja) i tek je još jedna moja najdraža pjesma na albumu jer je prezabavna za slušati -- i jer se praktički od nje odmah bolje osjećam. Iako u suštini ova pjesma zvuči veselo i zabavno, smisao i riječi su upravo suprotni - oni očaravaju svijet djevojke koja bježi od kuće zbog nepoznatog razloga. No, mislim da je pjesma tako napisana upravo da ublaži negativnosti vezane uz sve što je loše ili krivo - te time bježanje postaje nešto što je potrebno i "bezbrižno" u tom smislu. Taj bezbrižan osjećaj je veoma prisutan u zvuku ovog djela, i s time kombinirano sa zapravo mračnim riječima kreira jednu veoma zanimljivu pjesmu koja će definitivno biti moj favorit zauvijek.

真直な線 (Massuguna Sen; Ravna crta) okreće album u malo drugčijem smjeru. Ovo je puno drukčija pjesma sa također dosta zanimljivim riječima. Riječi same su mi najbolji dio - "Pokušajte povući ravnu crtu, ali ravnu crtu ne možete povući - iskreni (ravni) osjećaj - ne možete doći do njega". Sve u svemu, glazbeno je repetitivna ali s takvim riječima i ima smisla nekako. Dok nije jedna od mojih najdražih, nije ni da ne uživam u njoj.

Slijedeća pjesma je vjerojatno moja najmanje draga, a to je 五才の頃 (Itsutsu no Goro; kada smo imali pet godina). Sama po sebi nije loša pjesma naravno, ali u meni ne pobuđuje ništa posebno. Čak i sa time u kontekstu albuma lijepo ju je za čuti. Dosta je lagana sa akustičnom gitarom i udaraljkama.

Sa 冬を待つ季節 (Fuyu wo matsu kisetsu; Godišnje doba koje čeka zimu) prelazimo u akustično djelo koje mi se već puno više sviđa. Ovdje je pak atmosfera dosta hladna i tužna. Riječi i melodija su savršeno ukomponirani i oboje vas uvuču u svoj svijet. Zvuči kao najjednostavnija folk pjesma ali je opet jedinstvena i krasna.

Hladna ali i ovaj put pomalo nostalgična folk atmosfera se nastavlja sa 夜風の中から. Nekako ju stalno u glavi grupiram sa prethodnom pjesmom jer si baš pašu leđa uz leđa, a prenose slične osjećaje. Usna harmonika se ističe zajedno s time što je više opuštena u zvuku. Još jedna odlična pjesma.

03時 (San ji; Tri sata) na početku zvuči malo čudno sa tim uvodom, no jedna je od mojih dražih na albumu. Ne mogu opisati koji osjećaj ova pjesma budi u meni, ali upravo taj osjećaj je nešto što me vraća u ovu pjesmu konstanto. Riječi same po sebi nisu nešto spektakularno (govore o rastanku), barem što se tiče Miyuki, no mislim da ju više definira melodija i osjećaj koji stvara.

うそつきが好きよ (Usotsuki ga suki yo; Volim one koji lažu) je originalno pjesma napisana od Miyuki za neku drugu pjevačicu, no verzija od Miyuki mi se puno više sviđa. Naime, jako je različita od prethodnih pjesama, i kao 流浪の詩 je upbeat i zvuči veselo, prikrivajući vrlo tužne riječi u "pozadini". I kada ne znate riječi dosta je catchy za slušati, ali po mom mišljenju riječi je tek čine zanimljivijom. Jedna od favorita s albuma, definitivno.

Sljedi 妬いてる訳じゃないけれど, (Yaiteru wake ja nai keredo Nije kao da sam ljubomorna, ali...); koja u zvuku nas opet vraća u pjesme prije prethodne, iako mi se ova pogotova sviđa jer je kratka ali i osobita. Kompozicija je definitvno najbolji dio, i opet ta atmosfera i osjećaj koji stvara, nekako sličan 03時 najviše, zbog čega mi se i toliko sviđa. Ostavlja osjećaj kao da ste ostavljeni sami i da ste isključeni od svih - što ima smisla kada uzmete obzir sam naziv albuma. Mislim da ova pjesma najviše aludira na njega.

忘れられるものならば (Wasurerareru mono naraba; Ako je nešto što se može zaboraviti) zatvara album sa totalno drukčijom atmosferom od većine albuma. Ovo djelo mi se nikada nije previše isticalo u albumu, ali je svejedno lijepi folk zatvarač i dobra pjesma za poslušati na kraju albuma, iako ju osobno ne slušam samu za sebe.

Mislim da je očito da je ovo jedan od meni njenih najdražih albuma jer je prvi kojeg sam čula; kao što uvijek i skoro bude sa svim izvođačima. Ali i sa svime time, neizmjerno mi je drago da sam ga poslušala, jer kao što je i sam odličan album - tako je i većina ostale diskografije od Miyuki.

OVERALL OCJENA: 20/20